Crna vremena “posrednicima za rad u inostranstvu”

“Posuđeni” radnici iz inozemstva su njemačkim tvrtkama jeftini – ne samo zbog nižih nadnica, nego i zbog mnogo nižih davanja. Ali Europski sud je donio presudu koji posredovanje čini besmislenim.

Strahoviti uvjeti u kojima su živjeli i radili “posuđeni” radnici u tvornici za preradu mesa Tönnies – i što je tek zato jer je tamo upravo eksplodirao broj novozaraženih koronom uopće dospjelo do javnosti – nije bila iznimka niti samo za mesnu industriju, niti samo za Njemačku.

Računica je jasna: ne samo da su nadnice niže, nego su ti radnici teoretski samo “posuđeni” iz neke od siromašnijih zemalja Europske unije.

To znači i da plaćaju pristojbe mirovinskog i zdravstvenog osiguranja u svojoj domovini, ne u zemlji u kojoj rade, piše DW.

Njemačka je nakon tog skandala drastično pooštrila propise za zapošljavanje takve inozemne radne snage, ali to je još uvijek bilo moguće već po načelu Europske unije o slobodnom protoku robe, usluga i osoba.

Ne samo da se to isplati zapadnim tvrtkama nego je redovito unosan posao za “posrednike” koji su organizirali radnu snagu iz Rumunjske, Bugarske i drugih europskih država gdje su nadnice i davanja daleko niža.

Već i o tim “posrednicima” ima užasnih priča: neki bi jednostavno proglasili stečaj i nestajali kad dobili novac od zapadne tvrtke, ali prije nego što bi se tim radnicima trebalo isplatiti zarađeno, bilo je i posredničkih “tvrtki” koji su zapravo osnovale njemačke ili zapadne tvrtke u državi odakle dolaze radnici, ali ta tvrtka nije bila više nego poštanski sandučić ili tek adresa njihovog odvjetničkog ureda.

Bugarske službe – odbile novac

U konkretnom slučaju koji je dospio pred Europski sud je riječ o jednoj takvoj posredničkoj tvrtki iz Bugarske koja je dovodila radnike jednoj njemačkoj tvrtki i koja je, kao i uvijek, željela obračunati socijalna davanja u Bugarskoj.

No ovaj puta su službe u Bugarskoj odbile taj prihod, što je posrednika navelo obratiti se Europskom sudu za mišljenje.

A sud ga je ovog tjedna dao – i sasvim sigurno nije bio takav kakvog ga je posrednik očekivao.

U takvom slučaju tvrtka koja posreduje radnike mora onda “u značajnoj mjeri” radnike zapošljavati i u zemlji iz koje radnici dolaze da bi onda i onima koji su u inozemstvu mogla obračunavati doprinose po stavkama zemlje porijekla.

Drugim riječima, ako je to neka tvrtka koja ima pogone ili joj je glavna aktivnost – što je na primjer česti slučaj i kod građevinskih tvrtki – u samoj Bugarskoj ili nekoj drugoj siromašnijoj zemlji, onda još nekako može i za tih nekoliko radnika u inozemstvu obračunati po “domaćoj” tarifi.

Ali tvrtka koja uopće ne zapošljava radnike u zemlji odakle radnici dolaze – a to su praktično sve tvrtke za posredovanje u inozemstvo – mora plaćati doprinose po stavkama zemlje u kojoj radnici i rade.

U osnovi, to je veoma loša vijest za posrednike – ali zapravo je dobra vijest za one koje namjeravaju “trbuhom za kruhom” u europsko inozemstvo.

Jer zapadnim tvrtkama se više uopće ne isplati koristiti usluge nekakvog posrednika, a makar će ih i takvi europski radnici koštati više, to ne znači da oni ne trebaju takvu radnu snagu.

No u vrijeme koje će oni provesti na primjer u Njemačkoj će im biti obračunata “njemačka” mirovina – takva suradnja mirovinskih fondova među članicama Unije već uglavnom postoji odavno.

Comments
Loading...